TRAGOVI DUHA U MATERIJI
Postojanje neprekinutog strujanja božanskog duha (circuitus spiritualis) koji se svjetlosnim emanacijama - isijavanjem božanske milosti i dobrote - od božanskog prauzroka preko božanskog uma i božanske duše spušta do materije - prirode- osvješćujući je, uzdižući i povezujući u jedinstvenu cjelinu s Jednim (Bogom), jedno je od temeljnih učenja neoplatonističke filozofije (Plotin, Prokl, Porfirije, Jamblich, Dionizije Pseudo-Aeropagit, Marsilio Ficino, Christoforo Landino, Pico della Mirandola.) i nauk koji je svojim idealističkim postulatima snažno ozračio kršćansku teologiju.
Svjetlost od pradavnih vremena fascinira čovjeka. Ona svojom toplinom i životodajnom snagom život čini mogućim, ugodnim i opstojećim, i nisu joj bez razloga pripisane božanske konotacije ili atributi, niti je bez promišljanja poistovjećena s duhom i duhovnošću. Svjetlo svojim složenim učinkom djeluje na različite razine svijesti i to se odrazilo prvo u dogmama različitih religija, a zatim i u čitavom nizu pjesničkih (Dante.), književnih, slikarskih (Caravaggio, Rembrandt, Georges de la Tour, Turner, Denis, .) i drugih umjetničkih djela koja, težeći našim zemaljskim osjetilima predočiti viziju božanskog reda i nebeske (duhovne) ljepote, slave svjetlo i njegovu slojevitu simboliku.
Diplomantica Poslijediplomskog studija ARS SACRA širokobriješke likovne akademije Marijana Pažin - Ivešić također se, u biti, bavi svjetlom. Nju, po prirodi njezina posla, svjetlost zanima u prvom redu kao medij boje, no iz naslikanoga je vidljivo da joj je jednako važno, ako ne i važnije, i ono svjetlo koje je katalizator i nositelj duhovnosti.
Na slikama "Betlehem", "Bičevanje Krista", "Raspinjanje Krista" i "Sv. Ilija", naslikanima kroz obvezatnu nastavnu praksu, baš kao i na slikama "Igra na crvenom I" i "Igra na crvenom II" koje je naša slikarica radila za svoju dušu, Marijana Pažin - Ivešić pokazuje duboku zaokupljenost svjetlom i dimenzijama duhovnog, osobito onim duhovnim uzletima ili katarzama koje proizlaze iz djelovanja bića u njegovim uzlaznim ili silaznima putanjama, u njegovoj sučeljenosti spram životu i smrti, odnosno rađanju i umiranju, stvaranju i potpunom nestajanju. Implicitno, to je priča o cikličkim mijenama i realnostima makrokozmosa i mikrokozmosa (i čovjeka kao neraskidiva čimbenika u njima): o dijeljenju, razdvajanju, raspadanju i spajanju koji su nerazdvojivi baš kao što su neraskidivo povezani dan i noć, svjetlo i tama, radost i tuga, užitak i bol, no u isto vrijeme to je i himna oslobođenju i uzletu duha bez čijeg svjetla, koliko god situacija bila turobna ili bezizlazna, ne bi bilo ni nade, ni ljepote, ni punoće življenja. Svjetlo, i kada je najmanje veselo, putokaz je prema vrijednostima koje bi i svima nama danas, u vremenu maglovitih vrijednosti, bilo poželjno domašiti, a pojavljuje se sažeto, fokusirano - emaniraju ga vidljivi (Krist, Sv. Ilija) i nevidljivi (stelarni ili moguće protonski) izvori.
Razmrvljena materičnost autoričinih slika, koja, iskazana postupkom naknadnog bojenja rahlih struktura sazdanih od izlivenih niti i kaplji rastopljenog katrana, emanira ideju tvarnosti i trošnosti stvarnog, primjereno je sučeljena svjetlu i proplamsajima bjeline. Suprotstavljeni tamnim akordima utišanog kolorita svjetlosni impulsi i čedne bjeline ovdje su vjesnici novog života koji će, simbolički podržan crvenom bojom goleme i neodoljive snage, u ljubičastim vodama placente (ljubičasto - crveno i plavo postavljeni u jednakim omjerima - simbol su sjedinjenja, umjerenosti, vidovitosti, promišljena čina, ravnoteže između zemlje i neba, čula i duha, strasti i razuma i ljubavi i mudrosti, ali i poslušnosti, potčinjavanja i vječnog započinjanja ispočetka) morati proći sublimaciju i involuciju (moguće i smrt) da bi se vinuo prema novoj evoluciji i istinskom izdignuću (duhovnosti, životu).
Iznijasirana i skladna ravnoteža idejnog (duhovnog) i likovnog te vrsno proveden formalni slikarski postupak ovu umjetničku opciju - slike Marijane Pažin - Ivešić - potvrđuje kao zrelo i poetski intrigantno umjetničko djelo. Posebno zbog toga što se mlada umjetnica, i u slučaju kada je riječ o slikama sakralne provenijencije, umjesto pravljenja ustupaka široj publici, radije odlučila za likovni postupak koji je primjeren njezinim vlastitim stvaralačkim idejama i impulsima. Umjetnička samosvijest koju je iskazala, dograđena uspješno završenom zahtjevnom praksom poslijediplomskog studija, biti će joj sigurnom platformom i u daljnjem radu i u uspješnom sučeljavanju s izazovima koji je u budućnosti očekuju.
Antun Karaman |
