NAZNAKE SAMOSVOJNIH IZRAZA

Promatranjem diplomskih dostignuća osmog naraštaja studenata Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru moguće je primijetiti naglašenu zastupljenost introspektivnog postupka i ispovjednog poriva pri stvaranju djela, zatvaranje pred aktualnom sociološkom stvarnošću te neka ostvarenja koja, unatoč nedostatku stvarateljskog iskustva, svjedoče o visokoj razini realiziranja.

Razložan je upit što je to navelo ovu mladost osmog naraštaja na Akademiji na propitivanje unutarnjih, zapretanih poriva pri nastajanju njihovih djela i zašto su imali tako naglašenu potrebu vizualnog ispovijedanja? Nije li u pitanju isklijavanje potrebe svođenja računa trajanju u stvarnosti u kojoj su odrasli, bremenitom tragičnim i nemilim događanjima u stradanju čovjeka i ljudskog u njemu, ili je u pitanju stvarna potreba da se svijet zbilja snažnije počne mijenjati umjetnošću?

Što god da jest, hrabri spoznaja da su kipari: Mišela Boras, Antonio Džolan, Dario Vrančić i Dominik Vlahović, grafičari: Tonka Marić, Boris Lukić, Andrija Drežnjak, Tanja Matković i Ana Vučić, te slikari: Magdalena Džinić, Ivana Džamonja, Ivan Perak, Ivana Vidović, Trpimir Grgić, Željko Koren i Anja Slakić, naglašeno stvarateljski čin podredili etičkom momentu i time, u nukleusu svojih stvarateljskih putanja, upozorili da svijet umjetnosti ne sadrži
određenja od poznatog nam (i dosuđenog ) svijeta. Jer unutarnje i ispovjedno u čovjeku, pa i tkivu umjetnosti, nisu mjerljive i povjerljive kategorije. To su moguća dostignuća u koja valja prvo povjerovati. Jedino tako je moguće primjereno percipirati mistično isijavanje naboja žutog iz osjećenih i proživljenih sivih i mrkih pasaža bez empirijskih atributa u grafikama Borisa Lukića, svu hladnoću u surovosti racionalnih i nadmudrivajućih životnih strategija kojima svjedočimo u srezanim drvenim figurama Antonija Džolana,
ozbiljnost u radosti stvarnog dodirivanja tražene onostranosti u slikama Magdalene Džinić, hrabrost svjedočenja osvajanja osobne arhetipnosti u slikama Ivane Vidović, ljepotu autobiografske samozatajnosti u slikama Željka Korena, eruptivnu snagu imaginacije u virtualnom krajobrazu na slikama Trpimira Grgića.

Dvoje među njima su iznimno upečatljivo realizirali svoja diplomska djela jer su uspjeli ostvariti onu kritičnu razinu autentičnog, neponovljivog, samodostatnog u svom radu, tako neophodnog u raspoznavanja stvarnih vrijednosti u svijetu umjetnosti. Izrečeno potvrđuju dojmljivi kobaltni dalmatinski krajobrazi Ivana Peraka, koji mirišu nadom da je ljepotom moguće nadvladati gluposti svjetova interesa, na koje smo uglavnom osuđeni, te gotovo nevjerojatna brda Mišele Boras, koja je iskreno proničući u sebe, uspjela ući u utrobu brata brda, brda podno kojeg je i sama iznikla, strpljivo i pošteno trajući.

Kada u jednom naraštaju dvoje mladih ljudi uspiju dosegnuti toliki stupanj stvarateljske uvjerljivosti, onda je moguće ustvrditi ne samo da je riječ o obećavajućem naraštaju mladih umjetnika nego i da su svi edukacijski i svekoliki drugi napori na instituciji, koju poznajemo kao širokobriješku Akademiju, u cijelosti razložni i u slavu brata čovjeka.

Anto Kajinić